Kako i samo ime otkriva, bakterijsko prerastanje tankog crijeva (SIBO) je stanje u kojem dolazi do pretjeranog rasta bakterija u tankom crijevu, a koje se očituje brojnim neugodnim probavnim smetnjama, ali i nekim, možda manje očekivanim, simptomima po cijelom tijelu poput akni ili kroničnog umora. Opasnost SIBO-a leži i u činjenici da može dovesti do malnutricije i brojnih nutritivnih deficita čime ostavlja ozbiljne posljedice po zdravlje.
Liječenje SIBO-a može biti dugotrajno i izazovno. Recidiv je kod ovog stanja vrlo čest, najčešće iz razloga što se nije riješio sam uzrok nastanka SIBO-a. Ukoliko patite od ovog sindroma važno je, stoga, osim odgovarajuće terapije krojene prema individualnom stanju pozabaviti se i problematikom koja leži u podlozi SIBO-a. I da, ponekad je taj put trnovit, no ako ne želite cijeli život biti rob probavnih i drugih tegoba, morate negdje započeti svoje iscjeljenje.
Prvi korak: Izgladnite bakterije u tankom crijevu
Nekoliko je različitih protokola koji su se pokazali uspješnima u terapiji SIBO-a, no svi uključuju modifikaciju prehrane. Osnovna je ideja izgladniti bakterije kako bi ih uspjeli iskorijeniti u tankom crijevu. U tu se svrhu najčešće koristi tzv. FODMAP dijeta gdje se iz prehrane izbacuje hrana bogata određenim prirodnim šećerima (fermentabilnim oligosaharidima, disaharidima, monosaharidima i poliolima) poput raži, pšenice, češnjaka, luka, jabuka, gljiva, kupusa, cvjetače, graha, mlijeka, meda. Ovdje je riječ je o specifičnoj vrsti ugljikohidrata koje naše tijelo ne može lako apsorbirati, zbog čega mogu poslužiti kao hrana bakterijama.
Ideja iza FODMAP dijete je bakterijama uskratiti hranu kako bi ih lakše eliminirali. FODMAP dijeta se provodi kratkoročno, jer se dugotrajno praćenje može negativno odraziti na raznolikost crijevne mikrobiote. Osim FODMAP dijete u borbi protiv SIBO-a se može koristi i specifična ugljikohidratna dijeta (SCD), a neki stručnjaci koriste i tzv. GAPS dijetu (crijevno – psihološki sindrom). S obzirom na restriktivnost svih ovih dijeta, poželjno ih je provesti u suradnji sa stručnjakom kako bi se osigurala uravnoteženost prehrane.
Drugi korak: Uspješan napad na bakterije
Dva su osnovna načina obračunavanja s bakterijama kod SIBO sindroma: primjena ili antibiotika ili biljaka s antimikrobijalnim djelovanjem. Među klasičnim antibioticima najbolje rezultate pokazuje dvotjedna primjena rifaksimina i/ili neomicina. Kao što dobro znamo, primjena antibiotika nije bez mana, stoga neki preferiraju primjenu biljne terapije. U tu se svrhu najčešće primjenjuje berberin, alicin iz češnjaka, origano, mačja kanžda, ekstrakt maslinovog lišća, pelin.
Terapija biljkama se mora provoditi duže, oko 2 mjeseca, a najbolji rezultati se postižu istovremenom primjenom više antimikrobijalnih biljaka. Za dugotrajne rezultate nerijetko je potrebno se pozabaviti i biofilmom koje bakterije stvaraju, a koje ih štite od uništenja. Iz iskustva, isključivo biljna terapija je uspješna u otprilike polovice slučaja, ostali zahtijevaju primjenu klasičnih antibiotika. No, i tu, ovisno o vrsti SIBO sindroma, ponekad rifaksimin samostalno nije dovoljan, već se preporuča primjena dodatnog antibitiotika i „uništivača“ bakterijskog biofilma.
Postoji i treći način liječenja SIBO-a, a podrazumijeva primjenu elementarne dijete odnosno unos lako probavljivih osnovnih hranjivih tvari (aminokiselina, monosahadrida, disaharida i hidrolizata škroba, te masnih kiselina srednjeg lanca) u tekućem obliku. Elementarna dijeta je vrlo učinkovita u terapiji SIBO sindroma, a provodi se oko 2 tjedna uz nadzor stručnjaka te se najčešće preporuča nakon neuspješne terapije antibioticima.
Treći korak: Sprječavanje recidiva
Nakon provedene terapije, priča još nije gotova, budući da SIBO ima veliku tendenciju vraćanja, osobito ako se nismo pozabavili uzrokom njegovog nastajanja. Prva linije obrane je uzimanje prokinetika koji će stimulirati motorički migracijski kompleks i tako pomoći zaštititi od pretjerane kolonizacije tankog crijeva. Među biljnim prokineticima ističu se Iberogast i korijen đumbira.
Savjetuje se i izbjegavanje međuobroka odnosno razmak od barem 4 sata između obroka kako bi motorički migracijski kompleks učinkovito radio. Specifična prehrana se nastavlja još neki period nakon terapije, ovisno o individualnoj sposobnosti iscjeljenja tankog crijeva. Restriktivni prehrambeni režimi se ipak ne preporučuju provoditi dugoročno, već je poželjno, u suradnji sa stručnjakom pronaći prehrambeni ‘modus operandi’ koji će štititi od ponovne pojave SIBO sindroma.
Zaključak
Uspješna terapija SIBO sindroma može biti izuzetno zahtjevna i uključivati značajne modifikacije prehrane, te dulju primjenu klasičnih ili biljnih antibiotika, a ponekad i nekoliko ciklusa terapije. No s obzirom na brojne tegobe, ali i realan rizik od malapsorpcije i malnutricije koje SIBO izaziva, suočavanje s bakterijama u tankom crijevu, je važan korak u vraćanju zdravlja i vitalnosti.
