Zdravlje se definira kao stanje tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja. Dakle, zdravlje nije samo odsustvo bolesti ili stanje tjelesnog blagostanja, već je zdravlje značajno širi pojam kojim se obuhvaća cjelokupno funkcioniranje i blagostanje pojedinca. Rezultati brojnih istraživanja pokazuju da su pojedini aspekti našeg zdravlja međusobno povezani. Tako, primjerice, tjelesno zdravlje može djelovati na mentalno zdravlje, ali vrijedi i obrnuto – mentalno zdravlje može djelovati na tjelesno zdravlje. Dobar primjer za to su kronične bolesti, poput dijabetesa, artritisa, kardiovaskularnih bolesti, ali i hormonalne i probavne tegobe
Psihološke teškoće, poput anksioznosti ili depresije, naime, negativno djeluju na imunološki sustav, a time i na mogućnost organizma da se obrani od zdravstvenih tegoba.
Nadalje, dugotrajna izloženost stresu, brigama, tjeskobi, osjećaju beznađa i bespomoćnosti, djeluje na endokrini sustav (npr. izlučivanje hormona kortizola), kao i na sam živčani sustav (npr. neurotransimiter serotonin), što povratno potencira psihičke teškoće, ali može djelovati i na pojavu psihosomatskih smetnji, poput gastritisa. Stoga se može zaključiti da je rad na mentalnom zdravlju ujedno i rad na tjelesnom zdravlju.
Psihoterapija ne treba biti bauk
Usprkos pozitivnim učincima stručne psihološke podrške, mnogi ljudi nisu spremni otići na psihološko savjetovanje ili psihoterapiju. Samo između 20% i 40% osoba koje u istraživanjima iskazuju psihičke teškoće potraži pomoć stručnjaka. Ključni razlog tome je stigma koja se veže uz psihičke teškoće i psihoterapiju. S jedne strane društvo smatra da su ljudi koji imaju psihičke teškoće slabi i nekompetentni, a ako ljudi potraže stručnu pomoć, smatraju ih slabijima nego ljude koji imaju psihičke teškoće, a koji ne potraže stručnu pomoć (tj. smatra se da su preslabi da se sami nose sa svojim teškoćama i da zato traže stručnu pomoć).
S druge strane, taj stav društva pojedinci internaliziraju, odnosno usvajaju kao vlastite ideje te se osjećaju kao slabi, loši i neadekvatni ako primjećuju da se ne mogu sami nositi sa svojim mislima i osjećajima te ako im je narušena kvaliteta života. Misli poput „Što će drugi misliti?“, „Ako odem na terapiju, to će biti dokaz da sam lud/a.“, „Drugi će me odbaciti i ostat ću sam/a ako odem na terapiju.“ samo su neki od primjera razmišljanja koje može spriječiti ljude da porade na sebi i svojem mentalnom zdravlju.
Ljudi ponekad misle da njihovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se javili psihoterapeutu. Kada je riječ o tjelesnom zdravlju, situacija je potpuno drugačija i ljudi su spremni brzo reagirati na simptome neke bolesti kako bi provjerili i/ili vratili svoje tjelesno zdravlje. Međutim, kao što ljudi nisu opremljeni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na tjelesnom zdravlju, nisu opremljeni ni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na mentalnom zdravlju. Stoga je negiranje potreba za radom na sebi i na mentalnom zdravlju te „njegovanje“ iluzije da sami možemo i trebamo riješiti svoje psihičke teškoće često način održavanja i/ili produbljivanja teškoća i može imati bumerang efekt.
Važno je pronaći psihoterapeuta kojem vjerujete
Postoje različiti psihoterapijski pristupi, poput kognitivno-bihevioralne, gestalt, transakcijske, realitetne, sistemske psihoterapije, psihoanalize, ali neovisno o pristupu, kroz psihoterapiju ljudi bolje upoznaju sebe, rade na konkretnim teškoćama i postizanju željenih ciljeva te pritom postaju kompetentni pomoći sami sebi u budućnosti. U psihoterapiji se koriste različite tehnike i stavlja se naglasak na različite čimbenike (npr. emocije, misli, sadašnji trenutak ili prošlost, interakcija pojedinca i okoline ili usmjerenost na unutrašnji svijet osobe), što ovisi o psihoterapijskom pristupu.
Međutim, u svim psihoterapijskim pristupima vrlo važnu ulogu ima stvaranje odnosa između klijenta i terapeuta kroz koji se, u povjerljivom okruženju, mogu „izgrađivati stepenice“ koje vode prema klijentovom cilju. Za pojedine teškoće pojedini pristupi prikladniji su od ostalih (npr. terapija izbora za anksiozne smetnje je kognitivno-bihevioralna psihoterapija), ali odabir psihoterapeuta i psihoterapijskog pristupa ovisi o osobinama i preferencijama klijenta, kao i o uspostavljenom odnosu klijenta i terapeuta.
U psihoterapiji se mogu prolaziti razne teme, poput teškoća vezanih uz stres, tjeskobu, različite vrste briga, fobije, depresiju, odnose s drugima, samopoštovanje, konkretni problem koji ne znaju kako bi riješili (npr. problemi na radnom mjestu), osjećaj ispraznosti i besmisla, gubitke i tugovanje, opsesije, životne tranzicije, bolje upoznavanje samog sebe. Psihoterapeuti rade s djecom, adolescentima i odraslima, individualno ili kroz grupni rad.
Zaključak
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) (2001), svaka četvrta osoba tijekom svoga života patit će od nekog oblika psihičkih smetnji. Uz to, većini od nas događaju se prolazni i akutni stresovi kod kojih je naša kvaliteta života narušena. Dakle, svi prolazimo veće ili manje turbulencije i u tome nismo izolirani slučajevi. Odlazak psihoterapeutu ne predstavlja pokazatelj da smo ludi, već da brinemo o svojem cjelokupnom zdravlju.
Važno je imati na umu da psihoterapeuti ne mogu „čarobnim štapićem“ riješiti probleme, već usmjeravaju i podržavaju klijente u radu na mentalnom zdravlju kako bi klijenti u konačnici mogli pomoći sami sebi. Također, jedan terapeut, ili jedan psihoterapijski pristup, ne odgovara svima. Ako iz prvog pokušaja ne uspijete „kliknuti“ sa svojim terapeutom, ne odustajte jer psihoterapija donosi pozitivne rezultate i kontinuirani rad na sebi pomaže u nošenju s mentalnim i tjelesnim teškoćama!
Autor: Dr. sc. Vanja Putarek, mag.psych.
