Glavnu ulogu u ovoj priči imaju mastociti, krvne stanice koje su rasprostranjene u većini tkiva, a posebno vole biti prisutne u organima koji su u doticaju s okolinom (čitaj: koža, dišni i probavni sustav). Mastociti sadrže granule i u tim granulama nalaze se upalni medijatori, a to su primjerice histamin, leukotrieni, prostaglandini, citokini i brojni drugi.
Kada imunološki sustav osjeti opasnost, događa se degranulacija mastocita, odnosno otpuštanje svih tih medijatora iz same stanice u krvotok kako bi se uspješno borili protiv virusa, bakterija, gljivica, raznih okolišnih toksina ili pak alergena u slučaju postojanja alergije. Vrijedan rad medijatora možemo vidjeti kroz simptome poput urtikarije, oticanja, mučnine, povraćanja, dijareje i to je sasvim normalan odgovor na opasnost koja prijeti tijelu.
Zapravo, možemo reći da mastociti imaju izrazito pozitivnu ulogu u službi zaštite našeg organizma. Sve dok ne postanu problem.
Sindrom aktivacije mastocita kao uzrok kroničnih stanja
Zamislite situaciju u kojoj određene molekule stimuliraju degranulaciju mastocita bez da u tom trenutku postoji opasnost za naš organizam. To bi uzrokovalo lokalno, ali i sistemsko djelovanje prethodno spomenutih medijatora koji bi kontinuirano poticali stvaranje upalnih procesa. Posljedica takvog procesa je doprinos razvoju kroničnih stanja i bolesti poput upalnih bolesti crijeva, multiple skleroze, dijabetesa, fibromijalgije, endometrioze, migrene, reumatoidnog artritisa, depresije, ali i autoimunih bolesti i brojnih drugih. Iako još uvijek ne postoji točna definicija i klasifikacija stanja u kojem hiperreaktivnost imunološkog sustava dovodi do pretjerane aktivacije degranulacije mastocita, to je itekako stvaran problem te može biti korijenski uzrok svih navedenih bolesti, a naziva se sindrom aktivacije mastocita (eng. Mast Cell Activation Syndrome).
Simptomi MCAS
Simptomi sindroma aktivacije mastocita su zaista brojni i mogu se javljati u bilo kojem dijelu tijela, ali i u različitom intenzitetu. Ipak, najviše se ističu edemi i oticanje, sporo cijeljenje rana, učestale visoke temperature i infekcije, umor i slabost, abdominalna bol i probavne tegobe.
Kako do dijagnoze?
Prema novijem konsenzusu iz rada Valent i sur. (2019.), postoje 3 kriterija za dijagnozu:
- Postojanje kliničkih simptoma koji zahvaćaju minimalno 2 organska sustava. Primjer tipične reakcije je anafilaksija.
- Povišena koncentracija triptaze ili nekog drugog upalnog medijatora (histamin, prostaglandin, heparin,..) u serumu nakon reakcije.
- Smanjenje simptoma nakon primjene lijekova koji djeluju na inhibiciju aktivacije mastocita ili inhibiciju djelovanja upalnih medijatora.
Do dijagnoze sindroma aktivacije mastocita se često niti ne dolazi, no nije i nemoguće pa je za početak potrebno eliminirati srodna stanja sa sličnim simptomima.
Primjerice, iako alergije imaju slične simptome koji se ublažavaju lijekovima koji inhibiraju aktivaciju mastocita, alergijske reakcije događaju se isključivo zbog kontakta osobe s alergenom.
Histaminska intolerancija ili preosjetljivost je stanje u kojem tijelo nije sposobno adekvatno razgraditi histamin u tijelu i najčešće se odvija uslijed manjka DAO enzima te visokih razina histamina u krvi koje su ili otpustili mastociti ili su rezultat unosa hrane bogate histaminom. Možemo reći kako je histaminska intolerancija zapravo ogranak sindroma aktivacije mastocita. Međutim, MCAS je stanje vezano za mastocite i njihovu pretjeranu aktivaciju koja posljedično dovodi do otpuštanja histamina. No, histamin nije jedini medijator koji se u tom trenutku otpušta stoga adekvatne razine DAO enzima i dobra razgradnja histamina ne mogu isključiti postojanje MCAS-a.
Potrebno je napomenuti i da postoji mastocitoza, odnosno stanje povećanog broja mastocita dok je MCAS stanje pretjerane aktivacije “normalnog” broja mastocita.
Koji su mogući okidači MCASa?
Osvrnimo se sada na prethodno spomenute molekule koje aktiviraju degranulaciju mastocita te stanja i uvjete koji tome pridonose. Najčešći okidači su redom:
- Teški metali (živa, arsen, kadmij, nikal, aluminij,..)
- Ekstremne temperature
- Stres
- Boravak u prostorijama koje sadrže plijesan
- Kemikalije iz kozmetike i proizvoda za domaćinstvo poput ftalata, BPA i parabena
- Određeni lijekovi
- Mutacija MTHFR gena
- Netretirana stanja poput bakterijskog prerastanja crijeva (SIBO) ili sindroma crijevne propusnosti
Može li se MCAS tretirati?
Iako se o ovoj temi još uvijek ne zna puno, dobro osmišljen pristup ipak može ublažiti simptome i poboljšati kvalitetu života. Iz aspekta funkcionalne medicine, donosimo vam nekoliko smjernica koje je korisno provesti u slučaju dijagnosticiranog sindroma aktivacije mastocita:
- Prehrana s niskim udjelom histamina
Bez obzira koji upalni medijator ili koja kombinacija medijatora stvara najviše problema, ipak je korisno primijeniti dijetu s niskim udjelom histamina jer postoji mogućnost da je upravo ova molekula krivac za pogoršanje simptoma.
- Protuupalna prehrana
Ako mastociti otpuste medijatore i oni stvaraju upalu, onda je logično posegnuti za protuupalnim tvarima koje ćemo pronaći upravo u hrani. Tu se ističu riba, kupusnjače, maslinovo ulje, orašasti plodovi, sjemenke i cjelovite žitarice. Dodatno, jela je poželjno začiniti protuupalnim začinskim mediteranskim biljem.
- Tretiranje crijevne disbioze i drugih probavnih stanja i bolesti
Ponekad je potrebno prvo “ugasiti požar”, a onda tretirati temeljne uzroke bolesti. To se posebno ističe kod pojave SIBO-a i sindroma propusnih crijeva.
- Povećanje razine glutationa
Glutation je najmoćniji stanični antioksidans i njegova se razina smanjuje kod raznih upalnih stanja i oboljenja. U tom slučaju je korisno posegnuti za suplementacijom i unositi liposomalni glutation koji je izvrstan saveznik u borbi protiv toksina koji pridonose upali.
- Fitoterapeutski pripravci i suplementi
Suplementacija kod MCAS-a temelji se na prirodnim antihistaminicima poput ulja crnog kima i ekstrakta koprive, ali i molekulama poput kvercetina i bromelaina.
Proces prepoznavanja i terapije MCASa je svakako kompleksan pa je potrebno surađivati sa stručnjacima koji razumiju ovo stanje te odraditi temeljite i detaljne pretrage kako bi se došlo do konačne dijagnoze, kao i osmislio plan kontrole simptoma i oporavka.
Autor: Petra Sliško, mag.nutr.
