Kako bi imali sve potrebne elemente za izgradnju zdrave štitnjače i njezinih hormona važno je razmisliti od čega su oni građeni. Znamo kako se T3 i T4 hormoni sastoje od aminokiseline tirozina i joda. Tirozin dobivamo unosom proteinskih namirnica kao što su meso (posebno puretina), jaja, sir, grahorice i druge, a jod kroz ribu i morske plodove te alge, mliječne proizvode, soju, ali i jodiranu kuhinjsku sol.
S obzirom da su u sintezi hormona, njihovoj aktivaciji i cijeloj enzimskoj strukturi koja stoji u pozadini potrebni još mnogi nutrijenti važno je osigurati što raznolikiju i pravilniju prehranu.
Izbacivanje samo glutena često nije dovoljno
Kod mnogih autoimunih bolesti izbacivanje glutena iz prehrane pokazuje vrlo dobre učinke, međutim to nije kod svih pacijenata dovoljno kao samostalna metoda za postizanje potpune remisije bolesti. Hashimotova bolest je jedna od najčešćih bolesti gdje se izbacivanje glutena pokazuje kao korisna metoda, međutim pametno je pratiti utjecaj te eliminacije na tijek bolesti kako bi se utvrdio njegov značaj. Najjednostavnija metoda praćenja je kroz status anti-TPO i anti-TG antitijela prije eliminacije te nakon 3-6 mjeseci od izbacivanja, ako se nakon tog perioda ne uočava značajan pad antitijela sama bezglutenska prehrana neće biti dovoljna u liječenju bolesti.
Ponekad je potrebno provesti eliminacijsku dijetu kroz koju se izbacuju gluten, mliječni proizvodi, jaja, kukuruz, soja, kikiriki, plodovi mora, svinjetina, procesirani mesni proizvodi, kava i čokolada. Ovakva prehrana se provodi kroz 3 do 4 tjedna nakon čega se svakih 3 do 4 dana uvodi namirnica po namirnica uz praćenje simptoma.
Treba napomenuti kako se kod Hashimotove bolesti često uočava značajan pad tolerancije na mnoge namirnice zbog čega niti stroge dijete neće uvijek imati veliki značaj ako se ne kombiniraju s rješavanjem drugih čimbenika (propusna crijeva, snižavanje kortizola tj. liječenje nadbubrežne žlijezde, tretiranje upala i drugo)!
Trebam li izbaciti kupusnjače iz prehrane?
Posebna tema koja je jako popularna među pacijentima s poremećajem rada štitnjače su kupusnjače (lat. Brassicaceae). U kupusnjačama se nalaze spojevi pod nazivom glukozinolati (progoitrin i indolski glukozinolati) koji potencijalno mogu smanjiti dostupnost joda u organizmu. Često se smatra da su takvi spojevi goitrogeni tj. da ometaju apsorpciju joda zbog čega su „opasni“ za zdravlje štitnjače.
Danas se zna kako je ovo razmišljanje zastarjela ideja koja seže u prošlost kada je nedostatak joda u prehrani bio realan problem zbog više faktora, a između ostalog zbog toga što se nije provodila metoda jodiranja kuhinjske soli. Danas znamo kako je razina navedenih tvari u prosječnoj prehrani nedovoljna za goitrogeni učinak te ne utječe na apsorpciju joda i produkciju hormona štitnjače. Isto tako dobro je znati kako se termičkom obradom goitrogeni neutraliziraju. Za štetni učinak bilo bi potrebno unijeti ogromnu količinu sirovih kupusnjača (računajući preko 1 kilograma određenih vrsta dnevno) kroz duži period kako bismo eventualno utjecali na razinu hormona u organizmu.
Dodaci prehrani i ljekovite biljke
Tkivo štitnjače u svom radu crpi veliku količinu različitih minerala. Ipak po značaju neki se mogu izdvojiti zbog čega je nužno da ih unosimo u dovoljnoj količini, a to su: jod, selen, cink, željezo i magnezij. Svaki od njih ima svoju fiziološku ulogu u funkciji štitnjače, a prilikom suplementacije važno je znati kako, kada i u kojem obliku ih uzeti.
Jod je mineral koji se najviše spominje u kontekstu štitnjače premda je također važan i za druga tkiva kao što su dojke, jajnici, endometrij, probavni sustav i drugi. S obzirom da je on sastavni dio hormona štitnjače (T3 – sadrži 3 atoma joda, a T4 sadrži 4) vrlo je očito kako je dovoljan unos neophodan za njihovu sintezu. Jod unosimo konzumacijom ribe i morskih plodova, morskih algi, mliječnih proizvoda, sojinih proizvoda te svakodnevno kroz jodiranu sol.
Štitnjača ima sposobnost stvaranja rezervi joda zbog čega će blaže deficite uspješno kompenzirati, a tek će ozbiljni i dugotrajni deficiti izazivati hipotireozu.
Ono što se manje zna je to kako štitnjača treba preraditi jod da bi ga mogla koristiti za daljnje funkcije. Taj proces je po svojoj prirodi dosta snažan i agresivan zbog čega nastaju slobodni radikali koji se moraju neutralizirati kako ne bi oštetili okolno tkivo. U reakcijama neutralizacije sudjelovat će selen, ali i drugi antioksidansi. U slučaju dugotrajno prevelikog unosa joda proizvodnja slobodnih radikala vrlo vjerojatno će nadmašiti sposobnost antioksidansa da ih neutralizira te će potencijalno dolaziti do razarajućih i štetnih posljedica po zdravlje štitnjače. Čak se može javiti i tzv. Wolff – Chaikoffov učinak kod kojeg dolazi do smanjenja stvaranja hormona štitnjače i skoka TSH, međutim kod većine (ali ne i svih!) štitnjača će se nakon nekog vremena adaptirati na previsoku dozu joda (što svakako ne opravdava njegov preveliki unos).
Što se tiče Hashimotove bolesti, u posljednje vrijeme se vrlo jasno uočava kako nepotrebna suplementacija jodom ne pokazuje pozitivne učinke na tijek bolesti već baš suprotno dolazi do snažnije aktivacije autoimunog procesa!
Selen također ima veliku važnost u radu štitnjače. On je neophodan za rad enzima dejodaze koja prevodi T4 hormon u aktivni T3 oblik. Osim toga, djeluje kao snažan antioksidans u puno reakcija, a svoju ulogu pokazuje i kod autoimunih reakcija gdje smanjuje upalne procese Zanimljivo je kako kod autoimunih bolesti štitnjače suplementacija selenom u dozi od 100 – 200 mikrograma dnevno može spustiti vrijednost antitijela slično kao i izbacivanje glutena iz prehrane. Nažalost taj učinak nije trajan već djeluje u prosjeku kroz jednu do dvije godine. Suplementacija je poželjna i kod pacijenata koji nemaju nužno autoimunu priču već snižen slobodni T3 (fT3) kao posljedicu upravo nedostatka selena u prehrani.
Selen unosimo kroz konzumaciju mesa i ribe, povrća iz porodica Brassicacea (kupusnjače) i roda Allium (lukovičasto povrće), integralnim žitaricama i brazilskim oraščićima (2-3 oraščića na dan). Najbolji oblik po iskoristivosti selena u namirnicama, ali i u dodacima prehrani su njegovi aminokiselinski spojevi (selenometionin) i selenat.
Od ostalih minerala posebno se mogu istaknuti cink, magnezij i željezo (uvijek potrebno provjeriti i status feritina uz samo željezo u krvi!).
Osim minerala svakako se treba spomenuti vitamin D koji igra neprocjenjivu ulogu u zdravlju cijelog organizma, a posebna pozornost se posvećuje kod pacijenata s autoimunim bolestima zbog njegovog utjecaja na ravnotežu imunološkog sustava i pozitivnog utjecaj na zacjeljivanje propusnih crijeva. Zbog navedenog se kod Hashimotove i Gravesove bolesti često provjerava njegov status te po potrebi s uvodi suplementacija.
Uloga fitoterapije u tegobama štitnjače
U kliničkoj dvostruko slijepoj studiji koja se provela 2018. godine ispitana je učinkovitost i sigurnost biljke Ashwagandhe (lat. Withania somnifera (L.) Dunal) kod pacijenata sa subkliničkom hipotireozom. Studija je rađena u vremenskom periodu od 8 tjedana na 50 pacijenata od kojih je jedna grupa (n=25) dobivala 600 mg ekstrakta korijena ashwagandhe dok je druga skupina (n=25) dobivala placebo. Na skupini koja je uzimala ekstrakt ashwagandhe pokazalo se značajno poboljšanje vrijednosti vezano za TSH, T3 i T4 hormone u usporedbi s placebo skupinom. Ova studija kao i poznato tradicionalno djelovanje ove biljke govori u korist njezinog korištenja kod određenih pacijenata s tegobama štitnjače uz napomenu kako doza i dužina terapije ovise o potrebama pojedinca.
Također, 2016. godine provedena je slična studija vezano uz Crni kim (Nigella sativa L.) koja je pokazala povoljan učinak na status antitijela i hormona kod pacijenata s Hashimotovom bolešću. Nakon 8 tjedana primjene praha crnog kima (2 grama dnevno u dvije doze od 1 mg) uočeno je smanjenje TSH i anti-TPO antitijela te povećanje T4 i T3 hormona. Isto tako uočeno je i smanjenje indeksa tjelesne mase (BMI). U studiji se navodi kako su potrebna daljnja istraživanja, međutim nevezano uz to primjena crnog kima se do danas prepoznala kao efikasna pomoć kod određenog broja pacijentica sa ovim tegobama.
Određene anksiolitičke tj. antistres biljke kao što su rodiola (lat. Rhodiola rosea L.) i zob (lat. Avena sativa L.) se često koriste kao pomoćna terapija u liječenju bolesti štitnjače. S obzirom na to kako često korišteni anksiolititici – benzodiazepini mogu ometati sami rad štitnjače, ove biljke sve više pronalaze svoje mjesto prilikom tretiranja popratnih tegoba kao što su stres i njegov utjecaj na nadbubrežnu žlijezdu i kortizol.
